Malo je filmova koji su tijekom godina svrstavani u tako puno kategorija. Što je The African Queen? Ratni film? Pa, ima veze. Avanturistički? Svakako. Romansa i komedija? Nesumnjivo i vidno. Drago mi je što je na listi jer nije posve „klasična“, jer … she’s all that. Također, malo je filmova koji drže gledateljevu pažnju, a da radnju nose samo dvoje glumaca čija je međusobna magija gotovo opipljiva. Uostalom, to su ipak Katharine Hepburn i Humphrey Bogart pa nema potrebe ići u detalje zbog čega je Afrička kraljica to što jest. Veći je dio zbilja i snimljen u Africi, što bez daljnjega pridonosi autentičnosti. Jasno, nije fer iz današnje perspektive secirati nasnimljenost foto-tapete ovoga ili onoga, vidno naštimanih pozadina ili sličnih tehnikalija. Bilo bi to okrutno prema Johnu Hustonu, prema C. S. Foresteru, po čijem je romanu napravljen scenarij, prema Pulitzerom nagrađivanom Jamesu Ageeju koji se odazvao na redateljev poziv za suradnju i prilagodio roman za film. Bilo bi okrutno prema neodoljivom dvojcu, legendarnoj Kathy i vječnom šarmeru Bogieju jer i samo snimanje je mnogima proteklo u užasnim uvjetima, te se i Katharine razboljela, objavivši desetljećima nakon toga knjigu u kojoj opisuje kako je umalo izgubila razum pri takvoj avanturi. No, bez obzira na visok status na kojekakvim listama, The African Queen se ili zavoli ili ne. Nema tu mjesta sredini.

Vrela je afrička jesen ratne 1914. Godine, a brat i sestra Samuel (Morley) i Sara (Hepburn) u malom su afričkom naselju u dijelu već njemačke istočne Afrike. Oni su tek dvoje od zbilje otkinutih Britanaca, u misiji služenja ljudima i Bogu; Samuel propovijeda s improviziranog oltara dok do grla zakopčana Sara, oličenje usidjelice, zdušno gnječi papučice prastarog klavira i u sebi vrije od bijesa kad brodska sirena (zviždaljka, radije…) raspe njihovo stado usred mise. Charlie Allnut (Bogart) odrpani je Kanađanin koji niz i uz rijeku vozi krntiju od brodice, malo veći čamac čiji je naziv – a što drugo već „Afrička kraljica“; on prevozi pisma i potrepštine no zasigurno i razne druge stvari koje se mogu iskoristiti za koješta. Ali bukvalno. Veselog, supijanog i ne baš čistog i mirisnog, misionari će Charlieja uvijek zovnuti na čaj dok on smiješcima i kašljucanjem pokušava skriti kruljenje tko zna otkad nenahranjog želuca. Međutim, Allnut nosi loše vijesti – Engleska i Njemačka su u ratu, vrijeme je mijenjati mjesto boravka. On je Kanađanin, dakle i njega se to tiče, ali ipak – njegova „Afrička kraljica“ može što malo koji brod može. Iako valjda mjerna jedinica za neuglednost i neodržavanost, okretna je i idealna za ljute dijelove rijeka središnje Afrike. Samuel i Sara ga ne slušaju, jer stado se ne ostavlja tek tako. Međutim, uskoro u selo upada par Nijemaca u odorama te zli, kolaboracionistički zadojeni Afrikanci i naprave krš, što Samuelu slama srce.

Kakav par snova ostaje – zakopčana, ukočena misionarka koja se svom silom haljina odupire vrućinama i odrpana riječna lutalica i švercer koji loče džin umjesto vode! Dva potpuno suprotstavljena svijeta na brodici na kojoj bi bilo što treće činilo višak, i prostorno i samome filmu. Charliejevo iskustvo rijetko zapanji Saru, no njega fascinira njena zainteresiranost, logičnost (iako ne baš i praktičnost) njenih ideja. Kad Sara spozna značajke spomenutih „raznih stvarčica“ koje je Charlie natrpao na brodicu, odlučuje se na planove koji se Allnutu čine ludi, ali joj odlučuje udovoljiti – i zbog toga što je on uvijek grubač meka srca, no i zbog toga što je ona  čudna, jedinstvena, nedodirljiva ali ipak čista srca i očito nenaučena na poraz, spremna uraditi sve kako bi sprovela svoje planove u stvarnost. Torpedirati njemački top na određenom brdu ispod kojeg luda rijeka dobiva drugo ime i nije baš nešto dokazano izvedivo, ali Sara se ne zamara praksom. Njena logika je nepobitna i ona je jednostavno – neustrašiva. Teško je odrediti trenutak kad film odista „kupi“ gledatelja. Naučena na klasični skockani izgled kulera koji me davno oborio, Humphreyja sam kao garavog odrpanca isprva jedva probavila; no unatoč tomu što napisah, našarmirao je svejedno i mene i svog jedinog Oskara u karijeri (iako bih mu ga ja dala još davno…); naravno, Katharine pohara uštirkanošću, potpunom promjenom osobnosti dok se na oči guli i oslobađa neustrašivu i avanturi sklonu divljakušu ovisnu o adrenalinu. I kao Sara i kao sama glumica, ona odista sija iznutra dok već odrasla emotivno sazrijeva i spoznaje osjećaje duboko pokopane ispod slojeva odgoja, ponašanja, stava pa čak i odjeće. Oni izbijaju van poput najljuće rijeke koja krši sve brane pred sobom i jasno nam je i drago da za nju nema nazad – nema brane koja će je zadržati da se skine u presmiješni veš do koljena, skoči u vodu, ostavi Charlieja da ga džentlmenski namače kiša, uništi mu osobne zalihe pogonskog goriva, namuči i kupi ga do mjere da se onako šlampav obrije i okupa! Odista, kad Huston da ovakvu jednu ulogu Katharine Hepburn, čovjeku je od starta jasno čega će tu sve biti, jer malo je toga u Sari Sayer čega u Katharine nije bilo. I malo je toga čega u filmu nema – najklasičnije eskapističke avanture, antagonizama, romanse nadohvat ruke, vrsnih scena za pamćenje. O dijalozima?


Charlie: I mean we ain’t goin’ to do nothin’ of the sort.

Rose: Why, of course we’re going! What an absurd idea!

Charlie: What an absurd idea! What an absurd idea! Lady, I may be a born fool, but you got ten absurd ideas to my one, an’ don’t you forget it!

Činjenica da bi u drugačijem vremenu i situaciji ovakva dva lika rijetko došla u takav blizak kontakt, njihovo prisilno upoznavanje, druženje, suprotstavljanje i zbližavanje odista daju filmu poseban šarm, omogućujući i Charlieju i Sari da postanu ono što nikad nisu bili te da kopajući ispod vlastite površine otkriju i ono drugo. Publika je zahtjevna, da: treba gledatelja uvjeriti kako Charlie i Sara mogu uopće ikad imati nešto zajedničko, no to je zasluga Hustonovog odabira ovog vrsnog dvojca koji je u uloge s papira unio sjajnu iznijansiranost i dozrijevanje kroz promjenu, avanturu, kompromis i ljubav.

Priču je lako progutati, koliko se god ćaknuta čini, ako čovjek zna da je maleckim dijelom zasnovana na stvarnom događaju, no dovoljnim za Kathy i Bogieja da od toga naprave nešto neizvedivo a istodobno sasvim realistično. Huston je pametno probrao po čemu raditi, davši sam sebi mogućnost da ukloni sve glumačke viškove ili plotove, usredotočivši se potpuno na avanturu, romansu i transformaciju likova, osobito Sare. Koliko je zapravo razloga zbog kojih, unatoč svemu, Afrička kraljica opstaje? Mnogo – vrhunski su talenti s obje strane kamere, no to ne učini uvijek i isključivo neki film klasikom. Oko svojeglave rijeke koja se umiri pa divlja i iza svake okuke mijenja ime, isplelo se sasvim prirodno čudo uokvireno jarkim, nametljivim Technicolorom, gdje glumački dvojac Hepburn i Bogart jednostavno pršti uvjerljivošću. Egzotična, osmišljenog ritma poput plime i oseke, Afrička kraljica daje podjednake šanse avanturi, smijehu i romansi, kako bi na kraju urodila kvalitetom koja nema roka trajanja....

filmčina Hamfri Bogart tip koji se više ne rađa.Danas kao da više ne postoje tako karakterni glumci. Nevjerojatno kako je romantična priča cijelo vrijeme napeta.Probijanje kroz močvaru skidanje pijavica solju. Bogart istovremeno grub,romantik,plemenit.Film čista petica.

U početku sam film gledala tražeći, i, uočavajući, greške, zaslugom ovog glumačkog para, i, sjajno vodjenom radnjom filma, ubrzo sam prestala.  Od jednom mi nije bilo bitno zašto se reditelj ni jednom nije osvrnuo na hranu koju su jeli,i, da li su uopšte nešto jeli, tokom svog putešestvija.Na kraju filma sam shvatila da to reditelju nije bilo ni bitno,niti mu je bila namera.
         Po meni je film oda ljubavi. Zašto se dvoje ljudi zavole i šta sve ljubav može učiniti od čoveka,pa,čak,i skinuti ga sa vešala.
         Nije se Rouz zaljubila u njega samo zato što je bila prinudjena, novim životnim okolnostima,nego zbog toga što je Čarli znao da probudi u njoj ono nešto nedoživljeno,nepoznato.Nešto što "čuči" u njoj,a, čega ni ona sama nije bila svesna,i, da joj raspali maštu,da je oživi. Njega je iznenadilo to budjenje "stare devojke" i otkrivanje svoje uloge u tome.

        Što se tiče tehnike snimanja, ne smemo izgubiti iz vida godinu snimanja filma i tehničke mogućnosti,niti ga porediti sa današnjim mogućnostima.Sjajno vodjena radnja filma,stvara utisak napetosti,ali ujedno i lakoću gledanja, te tako drži pažnju gledaoca od početka do kraja. Ne bih više o režiji i glumi, jer bih samo ponovila prethodne komentare.

        Film bih svrstala u ljubavne. Svaki film mora imati svoje vreme radnje. Eto,ovome se "zalomilo" da je njegovo vreme bilo ratno,ali, sjajnom režijom, mučne ratne scene stavljene su u drugi plan,te gledalac lako i površno prelazi preko njih. Radnju filma nose Rouz i Čarli, sve ostalo je nebitno. Što se tiče komičnih scena i dijaloga, ima ih kao i u svakom životu; toliko da se preživi od brzaka do brzaka reke života, i da film bude pitak.

        U svakom slučaju, film je umetničko delo. Nakon gledanja,imam želju pročitati i knjigu po kojoj je radjen,a, to,meni, znači da je svoj cilj. u potpunosti ostvario.

        Hvala na postavljanju filma!

Ponovo odgledah ....Film, zapravo, govori o braku ili se to meni čini?

P.S.

Ili, o veri?