Sportski dokumentarni film o Olimpijskim igrama koje su se odvijale 1936. godine u Berlinu nazvan Olympia, koji mnogi smatraju najboljim sportskim filmom ikada snimljenim, još je jedno od remek-djela Leni Riefenstahl. Međutim, iako film na površini slavi ljudski duh i tijelo, njegova dublja analiza otkriva da on nosi još jednu poruku osim one: “U zdravom tijelu, zdrav duh”. Olympia, nastala u doba jačanja nacizma u Europi, postala je Hitlerovo vješto zamaskirano propagandno oruđe u promoviranju nacionalsocijalizma kao najboljeg oblika vlasti. Na površini, film se doima kao vješto snimljena sportska reportaža prikazujući izvrsna sportska dostignuća mnogih pojedinaca i reprezentacija iz cijelog svijeta. No kako se Drugi svjetski rat sve više približavao, skeptici među kritičarima počeli su analizirati prikrivene propagandne poruke tog filma. Prvi koji je iznio svoje sumnje oko stvarne poruke filma, bio je njemački pisac, sociolog, novinar i filmski teoretičar Siegfried Kracauer, koji je svoju tezu iznio riječima: “Svaki je njemački film više ili manje propagandni, čak i filmovi namijenjeni zabavi, koji nemaju političku temu”.
Budući da ju je proizvela ista ona Njemačka čiji su postupci počeli plašiti ostatak svijeta, logičan zaključak zapadnih zemalja bio je da i Olympia nosi poruku podrške nacionalsocijalizma, no bez pravih dokaza da je Leni Riefenstahl bila svjesna planiranih nacističkih zločina, bilo je teško dokazati da je Olympia snimljena zbog svoje političke i propagandne poruke. Međutim, pitanje je li film poslužio kao nacističko propagandno oruđe, potpuno je drukčije. Publika tim filmom dobiva izvrsnu reportažu s Olimpijskih igara, a u nekim slučajevima pobjede stranih sportaša čak zasjenjuju pobjede Nijemaca. Takvo pozitivno prikazivanje stranih sportaša stvaralo je kod stranih gledatelja simpatije prema Njemačkoj, čime film ispunjava svoju ulogu kao sredstvo sociološke propagande, tj. prikazivanja vanjskom svijetu odlike ravnopravnosti i tolerancije svim sudionicima. Međutim, iako u Olympiji postoje mnoge, naoko slučajne, podudaranosti koje ukazuju na to da je razlog njemačkog financiranja tog filma prikazivanje svijetu pozitivnih strana nacionalsocijalizma, do danas nitko nije uspio pronaći čvrste dokaze da je Olympiji namijenjena izričito propagandna uloga.


O filmu

Olympia, izdana 1938. godine, podijeljena je na dva dijela: Festival naroda (Fest der Völker) i Festival ljepote (Fest der Schönheit). Prvi dio opisuje povijest Olimpijskih igara prikazujući tradiciju koja potječe iz Stare Grčke i mnoga popratna događanja na Olimpijskim igrama u Berlinu 1936. godine, a drugi dio sadrži snimku samih igara u Berlinu. Nošenje olimpijske baklje prvi put izvedeno je upravo na tim Olimpijskim igrama, a postoje i tvrdnje kako je to bila Lenina zamisao, koje se dosjetila dok je pokušavala pronaći način kako povezati moderne igre s antičkim. Neki tvrde da je čak htjela da olimpijsku baklju nose goli sportaši.
Premda je Olympia za vrijeme snimanja zamišljena kao standardni dokumentarni film, na kraju je, zbog elemenata glazbe i montiranja na način svojstven igranom filmu, bila naprednija od bilo kojeg dotad snimljenog dokumentarca. Riefenstahlino vješto montiranje omogućilo je da svi uzbudljivi trenutci budu prikazani u glatkom prijelazu iz događaja u događaj, a također je, na profinjen način, u film uklopila komentatora i glazbu kao pozadinu. Sinkronizacija glazbe poznatog filmskog skladatelja Herberta Windta i događaja na ekranu predstavljala joj je najveći problem u postprodukciji filma. U to vrijeme, stavljanje glazbe na film bilo je vrlo teško, a Leni Riefenstahl to je uspjela sa savršenom preciznošću koja je oduševila publiku i kritičare kako u Njemačkoj tako i izvan nje. Sve to, u kombinaciji s inovativnim tehnikama snimanja, donijelo je filmu priznanje svih čelnih ljudi filmske industrije. Čak i sada, gledajući Olympiju, gledatelj ima osjećaj da je dio berlinskog spektakla.


Voljeli ju ili mrzili, poznavatelji filmske umjetnosti slažu se oko jednoga - Leni Riefenstahl bila je genij neospornog talenta, mašte i vještine. Njezin jedini grijeh bio je zapravo taj što je bila toliko dobra u tome što je radila i što je, igrom sudbine, rođena na krivoj strani. Međutim, unatoč njezinom poslijeratnom nijekanju optužbi da je nacist, postavlja se pitanje je li ona zaista bila toliko naivna da ne vidi što se oko nje događa ili se, shvativši da je vrijeme nacizma završilo, pokušavala što bezbolnije prilagoditi novom poretku? No jedna stvar koja se mora imati na umu jest da je Leni Riefenstahl prvo i osnovno Njemica te da je veličanje njezine zemlje i nacije bila njezina domoljubna dužnost, ako ne i želja. Iako je od njezinih redateljskih dana prošlo više od pola stoljeća, tema nacizma još uvijek je bolna i neugodna za raspravu, ne spominjući i njegovo veličanje. Međutim, zanemari li se sadržaj njezinih filmova, ono što ostaje su remek-djela bez presedana, koja su ostavila jedinstven i neizbrisiv trag u povijesti filmske umjetnosti, stoga je prava šteta što joj je nakon Drugog svjetskog rata zabranjeno snimanje bilo kakvih filmova. Premda je danas, nakon toliko godina, teško biti siguran, tko zna za kakva je remek-djela svijet, tim nepromišljenim potezom, ostao uskraćen.


Olympia Part One: Festival of the Nations (Bez Prevoda)
Olympia Part Two: Festival of Beauty (Engleski Titl)